Trebali bismo proizvoditi pola milijuna zaštitnih maski dnevno da bismo mogli podmiriti sve narudžbe koje su nam došle, rekli su nam u Urihu, zagrebačkoj ustanovi za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.
Do prije koji tjedan, dok se situacija s koronavirusom nije pogoršala, imali su tek nekoliko zaposlenika u pogonu i u dva desetljeća proizveli ukupno nekoliko tisuća maski. U roku od tjedan dana povukli su 50-ak šivačica i 15-ak ljudi koji pakiraju iz desetak kooperantskih tvrtki te danas “izbacuju” po 10.000 maski dnevno, odnosno jednu svake tri i pol minute. One, inače, u veleprodaji stoje četiri i pol kune bez PDV-a po komadu, a najveća prednost im je što se mogu prati na 95 stupnjeva.
Prioritet su nam zdravstvene ustanove i sve institucije bliske njima. To su, primjerice, gradske ljekarne kojima svaki dan isporučujemo od 2000 do 3000 komada – ističe Goran Folnegović, pomoćnik ravnatelja Uriha, dodajući kako su jučer nekoliko tisuća dostavili Čistoći, Holdingu, pa tako i ZET-u. Da prije tri tjedna nisu “ugrabili” posljednje repromaterijale koje su mogli naručiti, sada ih i ne bi imali. Tako na lageru stoji tkanine još za oko pola milijuna maski. Svaki dan ih naručuju privatne i javne ustanove, a javili su im se i iz Italije. – Rekli su da im nije bitna cijena, ali jednostavno nemamo dovoljno i za njih.
Na prvom su nam mjestu naši ljudi – objašnjava Folnegović. A kako cijeli proces u praksi izgleda, uspjeli smo vidjeti, ali i čuti iz prve ruke. Radnice svaki dan od 7 do 15 sati sjede za svojim “štepericama”, okružene kilometrima platna i konaca dok halu ispunjava žamor, klackanje škara i brujanje šivaćih mašina.
U pogonu Uriho-a udvostručena proizvodnja zaštitnih maski – Ovdje su se ljudi sami, iz čiste solidarnosti, javili da žele pomoći – kaže poslovotkinja Diana Stanković.
Provela nas je kroz četiri ciklusa proizvodnje gdje svaki radnik ima svoje zaduženje. Prije svega platno usitne na stroju koji nazivaju “kater”. Materijal je, inače, jednak onome koji se koristi u bolnicama.– U jednom danu nam po 15.000 komada stigne iz prvog dijela pogona – objasnila je D. Stanković kad je jedan takav neobrađeni komad stigao u ruke Jadranke Heder koja nam je demonstrirala kako izgleda početna faza.
Prvo se prišije etiku i porubi svaki komad – objasnila je 63-godišnja J. Heder koja u Urihu radi već 43 godine, a ovakvu masovnu proizvodnju, dodaje, nije nikad doživjela. Svoju “štafetu” predaje Ešerefi Ilić koja je zadužena za “falde”, elastične nabore na rubovima maske. Ona je prosljeđuje kolegicama u 3. fazi “obamitanja”, odnosno rezanja viška konaca. U posljednjoj fazi ušiva se elastika. Nakon toga ide na čišćenje i u skladište na pakiranje.
– Ovdje rade ljudi koji imaju neki invaliditet i ne možemo ih, a i ne želimo preopteretiti. Zato smo oprezni s radnim vremenom – istaknula je voditeljica proizvodnje. Oni pak kažu da im nije naporno te da unatoč cijeloj situaciji rade s osmijehom na licu.
Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr
